femininejazz
Feminine Jazz 
19.09.2007. - Cuvaj svoje srce
Usplahirena, iscrpljena siromastvom i nedacama, kao i milioni njihovih sugradjana u Saigonu, majka ispraca mladog Vijentamca na put u Ameriku. U kuci rezimske elite, u kojoj ona radi i trpi vec godinama, on je bio uvucen u nesrecan slucaj tog popodneva koji se zavrsio tragicno. Komunizam, kao i svaki izam, ima svoju elitu, i svaka elita je ono sto elita treba da bude – dokaz da i na najplodnijem zemljistu najbolje uspeva jalova, brutalna tastina. Feudalizam ili komunizam, sledi mu smrt, i ona ga radije salje u neizvesnost. On spada medju najbednije medju bednima – njegov otac je bio americki vojnik. Takvi mesanci su posle rata bili prokazani, prepoznatljivi, ruzni, i ponizavani kako dolikuje. Uz nesto malo para koje je stedela godinama daje mu i svog malog sina, decaka od 5 godina, i blagoslov ‘cuvaj svoje srce’.

U uvodu filma momak je uvek polu-savijen – visi je od ostalih, a najnizi medju njima. On prihvata svoju sudbinu i poslove koji ga drze podalje od drugih, i na dnu. Odrastao na selu, kod familije, radi od zore do mraka, spava cesto u camcu. Okruzen je vodom i tisinom, retko kada prodje neko, i drustvo mu prave ribe, bivo o kome se stara, reka i udaljene planine. Pejsaz je vlazan i kroz oko kamere. Osecaj pretnje i jedva suzdrzanog potopa, kao da ce se kondenzacija desiti samo ako se naglo okrenes i svet oteti kontroli. Privid kontrole je bolji od nikakve. Lepota predela stoji visoko iznad sveta ljudi.

Film je vijetnamsko-evropsko-americka produkcija i nema mnogo dijaloga. Nema ni previse cutnje, ali je jasno gde je govor prazan i suvisan, i gde cutnja govori glasno.

Na putu do Amerike nasucu se na obalu Malezije i tu zavrse u logoru izbeglica. To je poslednja stanica mnogima. Veliki broj ljudi zivi u logorima po svetu, na stotine hiljada verovatno, raseljenih ima u milionima. Niko i ne pokusava da resi problem. Kao da oni iz II svetskog rata nikada nisu bili zaista zatvoreni, samo otpremljeni dalje. Zice su tu, sa bodljama na vrhu, naoruzani vojnici, i ocaj. Nema masovnih ubijanja, bar ne ona za koja se cuje, i tako godinama.
Muskarci kopaju kanale. Od kada je sveta i veka, i u doba zvezdanih ratova, kopanje jaraka je aktivnost kojoj se ljudska vrsta uvek vraca. Mlada Kineskinja se prostituise sa strazarima. Mladi Kinez, homoseksualac, radi nesto slicno i zavrsava u blatu probusene glave jednog dana. On je vulgaran, ili je takav bio pre nego sto mu se lice naslo u blatu iz jaraka; Kineskinja je puna samoprezira.
Vijetamac radi kao sto je uvek i radio, on i ne zna za drugo, uci engleski, slusa i progovori koju rec kad Kineskinja vise ne moze da izdrzi njegov pogled. Njegov bratic se vezuje za nju, stalno pita gde je majka, i igra se u blatnjavoj vodi.

U jednoj od periodicnih pobuna, u opstem rasulu, njih troje, uz pomoc jednog od Kineskinih klijenata i njene ustedjevine, beze na obalu gde je ukotvljen americki teretnjak. On prevozi ilegalne imigrante do obecane zemlje. Ona ne zeli da ide, ne veruje da za nju ima bilo mesta, ili nade, u bilo kom kampu. Ne ume cak ni da pliva. On ne ide bez nje, i u pletenoj korpi, koju on gura plivajuci, njih troje stizu na brod.

Na brodu je vec biznis kakav se ocekuje. Trgovac robljem i kapetan broda su odgovorni za teret, od kojih ovaj drugi ima toliko mutnih nivoa duse da i pri samom pogledu na boju tog taloga treba bezati glavom bez obzira. U trbuhu broda je puno ljudi. Medju njima odabrani su kontrolori, koji kinje druge ljude, otimaju im hranu, racionisu vodu i za sve uzimaju pare. Dodatno ih i tuku. Prodaju drogu. Kineskinja opet povremeno zauzme pozu i nabaci pogled koji prolaze na svim jezicima, i na svim mestima. Kupuje koju povlasticu za njih troje. Svi uce engleski.
Trgovcu robljem je vazna svaka glava ispod palube, u Njujorku cekaju na isporuku. Nailazi oluja - talasi neprobojni kao zadrigle azdaje obrusuju se na krntiju; pod palubom se ljudi razbijaju o zidove, onesvescuju od panike i mucnine, pojedini umiru. Velike kolicine hrane su propale, sada su ogranicenja svedena na po saku pirinca dnevno.
Vijetnamac se dopada kapetanu broda, moguce i seksualno, ali najvise kao redak proziran kamen, koji ovaj uprkos svojoj iskvarenosti ume da prepozna. Daje mu poslove na palubi, posmatra ga i ocekuje da se bar zamuti ako i ne pukne. Dok je na palubi jedne veceri, Vijetnamac prisustvuje kad kapetan ubija trgovca robljem, gura ga preko ograde i ispira pod od krvi.
Njegov bratic pod palubom dobija groznicu i umire. Otpadaju tela mrtvih sa broda tokom putovanja uvezana u karton. I onda se jednog dana ukaze Manhattan.
Tu ih preuzimaju drugi u lancu ishrane, i svako je rasporedjen shodno mogucnostima – Kineskinja u brotel, Vijetnamac radi fizicke poslove. Uvece se muskarci vracaju u betonski kavez u kome spavaju, zene spavaju danju, i negde drugo.

On ima vencani papir svoje majke sa Amerikancem, fotografiju sa ocem i majkom kad je bio beba, i podatak da mu je otac iz Hustona.

Meksikanac u kavezu sa njima, tokom jedne igre karata mu otkriva da kao sin americkog vojnika on je u stvari Amerikanac, i slobodan covek. Mocan simbol – Amerikanac, slobodan covek. Ali to je tacno. On istog trenutka izlazi na ulicu i strazaru u koznom mantilu govori u prolazu da je on Amerikanac. I kao slobodan covek ide da pronadje svog oca. Kineskinja ostaje u Njujorku. Jedna od njenih musterija, postariji usamljenik i redovan posetilac, izgleda voljan da joj ponudi ono sto usamljeni muskarci sa stabilnim navikama cesto ponude, ali njoj je sve to samo promena kampa.

Autostopom do Hustona. Posle nekoliko pokusaja, ukljucujuci susret sa njegovom bivsom zenom i bivsim zivotom u velikoj kuci, nalazi oca na zabacenoj farmi gde radi kao nadnicar, u ravnici, pod debelim teksaskim nebom, na crvenoj zemlji. Slep je. Glumi ga Nick Nolte. Vijetnamac saznaje da je jednog dana u Saigonu njegovom ocu eksplodirala mina u rukama, i kad se probudio, bio je nazad u Americi, slep. Vijetnamac mu ne otkriva ko je, imaju vremena. Rade zajedno, pricaju u sporim, rastegnutim recenicama. On je stigao tamo kuda je naumio, njegov otac sedi i ceka na kraju puta vec dvadeset godina.
Film se zove ‘The Beautiful Country’.

Jedan sat po ponoci. Ugasila sam televizor i lampu. U stanu uvek ima dovoljno svetla. Sedim na kaucu, kao na obali, i gledam kroz prozor. Bura se primirila, dva sata uzburkanih slika i emocija se zavrsilo i sad se treba opustiti, sutra imam ispunjen dan. Ne verujem da cu ikada stupiti nogom na brod, osim ako je ukotvljen. Ne znam ni da cu ikada da provirim dalje od Evrope i Amerike. I tu cu se drzati samo turistickih atrakcija i dobro osvetljenih ulica. Odjednom se izdigne u mraku i zasvetli poruka s pocetka koju je neobrazovana, izmucena zena dala sinu. ‘Cuvaj svoje srce’. Scenaristi, reziser, kinematograf, glumci i svi ostali ucesnici u ovom projektu su skupa oblikovali slike i reci, gestove, izraze lica, i svaku scenu, i preneli na rukama dignutim visoko iznad tu jasnu, cistu poentu - keep your heart.

Nema nista od spavanja. Nalazim se negde izmedju plakanja i prosvetljenja, ujedno sam postidjena. Mislim da sam ovog dana ispustila negde komad srca, i to oko gluposti. Ne pamtim sta je bilo ali mi se redovno desava.

Poslednjih godina postaje veliki napor sacuvati to sto jos uvek imam. Previse sam toga videla, suvise znam, i nemam vere.
Ne verujem u politicka resenja za moralne probleme, ni religijska resenja za bilo kakve probleme.
Ne verujem umetnickoj avangardi, a ni staroj gardi.
Ne verujem u mikrofone i direktan prenos, a tek u kamere i njihovu sliku realnosti ne verujem nikako.
Ne verujem u obecanja, ni u statistike, polemike i misljenja.
Ne verujem ljudima u ruzicastom.
Ni onima u crnom.
Ne verujem ni u sta.
Obradujem se ljudima sa srcem, i prirodno srcanoj deci.

Talenat i srcanost – dve vrednosti koje se mogu pronaci u ljudima. Kreacija i moral.
Talenat se slavi sa vecom pompom, i vise mu se dopusta. Cesto mumificiran debelim trakama prljavstine krije negde ispod svega redak komad srca. I kad se potrosi jednog nestane i drugog. Sigurno da ima izuzetaka, oni zato i postoje, da se ljudi o njih saplicu i prave galamu. Srcanost bez talenta? Mozda. Nije vazno. Ona je pod opsadom od prvog daha i samo prezivljavanje do izvesnog doba zahteva i talenat i tovar srece. Ne, ne verujem da je sreca vazna. Momak iz filma nije imao srece, najbedniji medju bednima. Tacno, mogao je da bude obogaljen. Ili vracen u malezijski kamp. Ali ova prica nije bila ispricana da bi pokazala da je on neunistiv. Mozda bi i njegovo srce u jednom trenutku izdalo. Pa ni to nije poenta. Tako mizeran, bez ikakvog obrazovanja, nevoljen i zlostavljan, on je svesno ili ne, uvidjao da je svaka situacija izbor. I u odluci sledio svoje srce. Neko drugi bi sledio vodju, ili miris para, seksa..on se drzao srca.

Mogao je da postane lopov, ili ubica, makro, mogao je da kinji druge, pobegne i ostavi malisana. Mogao je i da ostane na brodu sa kapetanom i prevozi druge bednike, zaradjivao bi dobro. Sta je jos mogao? Da se prostituise, ili postane narkoman, ulazi u svadje i razbija svoj bes u drugima. Mogao je sve sto i drugi ljudi. Ni za to mu nisu bili potrebni skola, ljubav i nega.

Medju decom sa kojom sam odrasla bilo je onih sa srcem za desetoro, i onih koji su vec tada prodavali jeftino to sto im se zateklo u grudima. Sada posmatram decu sa kojom raste moja devojcica. Sa sest godina, kod mnogih se videla anksioznost, cudljivi su, nervozni, ne umeju da slusaju i retko se smeju. Nekoliko godina kasnije mnogi medju njima psuju, koriste rasisticke opaske, vredjaju i manipulisu one tise ili manje od sebe, bore se za centar paznje, i mnogi su vec sazreli kao snobovi. Buducnost nema lep osmeh sa toliko trulih zuba.

Drustvo, geni, pare, losi primeri, zlostavljanje, previse ili premalo ljubavi, ekonomija, ratovi, losi brakovi, siromastvo, bogatstvo, dosada… ko nije kriv. ‘There’s no such thing as free lunch’ podseca me redovno jedan prijatelj. Tacno. Sve kosta komad srca.
19.09.2007. - L'Afrika, ili prica o zlatnoj grivi
Ovo je redovan program - uci ljude o neobicnostima iz zivotinjskog sveta. Pojedinci koji gledaju ovaj televizijski kanal su dovoljno neobicni. Ne privlaci ih realan svet ljudi, sada odvise verno naslikan na TV ekranima, i stoga izvestan segment stanovnistva radije gleda realan svet zivotinja.
Ali, ne lezi vraze sa kobilom i magarcem, i ‘made for TV’ svet zivotinja je hibridna vrsta, jalova ako je verovati Darvinu, i brojnim eksperimentima nevernih Tomasa. Medjutim, nije poenta nikada ni bila u plodnoj istini koja ce se razmnozavati, vec inventivnosti i entertainment-u. Ima toga jos odakle je sve poteklo. Ljudski um kad ne bi izmisljao ne bi bio cudo koje jeste. Osim toga, od namnozenih istina do propasti sveta nije daleko, opao bi moral svima od previse istine.

Iz razloga ne mnogo drugacijih od gore ispricanih, sela sam na moj udoban kauc da gledam zivotinje koje brze trce, dlakavije su, i manje pricaju od ljudi.
Danasnja prica je o jednoj lavici. Pocetak obecava. Reporter, naucnica, ili koji je vec hibrid i sama, se vozi okolo u otvorenom dzipu, ne ispusta kameru iz ruku (dok nju snima druga kamera, ili njih pet-sest, tesko je prosuditi ko sta i koga snima, ali ona se pojavljuje na ekranu vise od lavice), i objasnjava sve sto se tokom programa odvija. Ima britanski naglasak, od onih koje su Britanci patentirali, i potice od specijalnog komada gume (za te prilike uvezenog iz kolonija, koje su bas zbog toga i bile porobljene) koji se ugradi u prostor izmedju usne duplje i nosa, i kad govore, engleski zvuci toliko naduvano da je prosto neverovatno kako im se ne razbiju zubi, ispadnu oci i otpadnu usi i nos, i oni se prosto udave od navale gasova, odnosno glasova. Ali britanski humor ne zaostaje za britanskom inventivnoscu, pa tako postoji par izraza koji to savrseno opisuju: ‘you are full of air’ ili kratko ‘gas-bag’.

Sta je tu je, prica me zanima i slike su dovoljne, cak i ako ne pohvatam ono sto Britanka razduva po savani.

Lavica je usamljena, i gledamo je kako lovi. Nije lepo, ni posle stotog puta kad vidis kako se kandze i zubi zabijaju u zivo tkivo antilope i ona umire. Neka je i osnovni zakon prirode, glad, prezivljavanje, drz-ne daj, nije lepo. Ali stosta nije lepo. Pod usijanim nebom, pojela je koliko joj treba, lezi i odjednom primecuje nejako lane na nekoliko metara od sebe. Staro tek koju nedelju, na mrsavim nogicama, preplaseno, bleji sitnim glasom.

U savani se jedino ubistva desavaju brzo. Neophodna je velika vestina, i ona tako usavrsena ponekad izgleda kao koreografija, ili je to mozda efekat usporenog snimka, i antilope u trku su prekrasne, uprkos strahu koji se moze namirisati i kroz ekran. Sve ostalo, van te nuznosti, ide vrlo sporo.

Lavica nije vise gladna, prilazi lanetu tromim korakom, spusta se na par koraka i posmatra ga. Britanska intonacija sve vreme sipa informacije, pitanja i zagonetke – napetost je tolika da ocekujem da clanovi posade ugase kamere, ili bar zvuk, da bi se opkladili kad ce ga lavica pojesti, za pola sata ili ce preziveti do veceri. Mi, gledaoci, nista necemo propustiti, montaza i editovanje ce sve srediti.

Vrlo je neobicno, saznajemo, da je lavica sama. Usamljeni muzjaci nisu retkost, njih izbace iz porodice kad dovoljno porastu, narocito ako su jogunasti, pa usamljeni i izolovani nauce se pameti i kad su spremni, prihvati ih neka grupa. Iako je najopasnija zver u kraju, i na nju vrebaju opasnosti. Neka i ulovi dovoljno, ali zdravoj lavici nije vazno samo da se prehrani. Ona se oslanja na majku, sestre i tetke unutar lavlje familije. Ova se pojavila niotkuda.

Vrucina je nesnosna, prosto se cuje kako przi. Lane jedva stoji. Jos je sisance, ne ume niti moze da jede bilo sta, osim mleka. Stomak mu nije dovoljno razvijen da prihvati hranu. Lavica prilazi, lize ga, nezno dotice sapom, i spusta se odmah kraj njega. Ono se saplice, gura je, pokusava da pronadje njene bradavice i sisa. Ode do nekog suvonjavog siblja, zvace kako je videlo druge antilope, i nista.

Britanska ekstaza doseze nivo histerije, sada jedva svaku petu rec razumem. Ovo je cudo nevidjeno, narocito u surovoj Africi, gde se zakoni evolucije strogo slede. Lavica ih sve krsi. Zasto ga ne ubije? Njen instinkt reaguje na sam miris antilopa, ovo bi trebala da bude obicna uzina, ko sad potresa osnove sveta?

Zavrsio se dan, snimaju i po noci, i dalje lavica i lane ostaju zajedno. Kad idu do vode, najopasnijeg mesta u savani, da se malo osveze, lane je sigurno uz nju.

Sledeceg jutra, pa jos jednog, i mnogih za redom, sve je i dalje isto. Osim sto je lane sve slabije. Lavica je prestala da lovi, nije jela nista jos od onog prvog ulova, i ona postepeno gubi snagu. Jedino kosa naucnice blista. Raspustena do sredine ledja, svaka vlas se sjaji, prava i mekana, negovana, kao da je ovog casa izasla iz najboljeg salona u svetskoj metropoli. Nikada nisam bila u savani, ali sve knjige i filmovi o njoj kazu dve proste cinjenice – pakleno je vruce i sve je prasnjavo, od drveca do lavova.
Pocinjem da se pitam da li je foto-montaza na delu, pa ili sve snimaju iza frizeraja, na parkingu, ili njen ugovor zahteva dva-tri frizera, koji se voze okolo u specijalnom dzipu sa baterijama za fen i vuku prikolicu sa zalihom proizvoda, pa kad se kamera konacno okrene lavici i njenom novom mladuncetu, pritrce da na brzaka isfeniraju i zaglade kosu kao svila. Da odnekud iskoci King Kong, zamlata kakav je bio i paljevina na sve sto sija, i otme lepoticu, sve bi to bilo pribelezeno (sto objasnjava onolike kamere), i dobili bi ne jednog nego tri Pulicera. Dali bi im i Oskara pride. A kad bi joj za par dana puk’o nokat, taj urlik bi se cuo i do Aljaske, a uzgred bi pukli i gorilin sex drive, pa i Mt. Kenya, hladna rupetina.

A mozda je nesrecna Ms. Britannia dobila posao bas zbog kose. Producenti su ubacili u ugovor da kosa mora da se vijori u svakom drugom kadru, i ne sme dlaka da joj zafali. U njemu jos stoji da nabedjena glumica, uprkos godinama skolovanja, mora da sapuce dramaticnim glasom, koji i pored gore opisanog snobizma mnogo vise odgovara kibicovanju komsijskih seksualnih orgija preko ograde u predgradju nego Africi, u kojoj svako gleda svoja posla, i sva golotinja je svedena na pridev uz prezivljavanje. Ona jos gleda sa strane, kroz providne slapove kose, iz onog narocitog ugla kada su sve zene sveta spremne samo za jednu stvar, pa bile i naucnice, i vrlo, vrlo lose glumi da bi docarala istinsku dramu kojoj ne treba ni rec. Cak ni naduvanog engleskog.

Intenzitet naracije ne samo da ne jenjava, vec eskalira. Ovo cemu prisustvujemo je pravo cudo (i ne radi se o njenoj kosi, koja je bar podjednako cudo - insistiram). Odlazi u obliznje selo i pokazuje snimke mudrim starcima. Na licu mesta se pisu nove legende. I opet ona ispuni kadar i znacajno nam prevede ociglednu nevericu domorodaca. Mozda im je ustupila kadar na kratko zato sto su oni inace priznati autoritet po pitanju bihejviorizma lavova, i ako i njima nista nije jasno, ona ima nesto veliko na kaseti u svojoj kameri, i svetlu buducnost pred sobom, i... - sada je jasno otkud njeno uzbudjenje.
Niko nikad za tako nesto nije cuo, puknuce Mt. Kenya sigurno, krste se ljudi (a ako jos nisu hriscani, bice uskoro, zavisi samo koji ce Prorok do njih pre stici).

Lavica sada nije jela vec vise od nedelju dana. Polako posustaje. Ona vise nema snage da lovi, niti pokusava. Nepojmljivo je kako je lane jos uvek zivo. Lavica ga, jasno je sada, nece ubiti, ali tako mlado i bez mleka? Uglavnom leze jedno pored drugog, povremeno se odteturaju do pojilista. Naislo je jednom krdo antilopa, da li ono kome lane pripada, mozda su ga i trazili, prateci ih iz daleka, po mirisu, sa nadom da ce ga povratiti, ko zna, ali ih je lavica oterala.

U selu, Britanka saznaje od drugog evropskog naucnika za najnoviji razvoj u savani. Kako se ljudi teritorijalno sire, trazeci obradivu zemlju i ispasu za stoku, borba za prostor i hranu postaje intenzivnija, i lavovi sve cesce napadaju domace zivotinje. Za uzvrat, domacini ih truju. Rezultat toga je da cele porodice lavova nestaju preko noci, i njihov broj drasticno opada. On pokusava da to spreci, zaustavi, ili je prosto optimista, i objasnjava da je cuo bas za takav slucaj, i da je lavica najverovatnije jedina prezivela iz vece grupe lavova koji su nedavno bili otrovani. Drugim recima, lavica pati od post-traumaticnog sindroma. Iako nedovoljno istrazen i kod ljudi, zoolozi ga sada identifikuju kod razlicitih sisara, od kitova do slonova. Implikacije emotivne traume kod zivotinja cija se inteligencija smatra ogranicenom na sledeci obrok su kataklizmicne za naucnike, profitabilne za televizijske programe i National Geographic, sve ostale zanima koliko i nacionalni dohodak u Botswani.
Uzrok trauma kod divljih zivotinja su skoro iskljucivo ljudi. Kad im preotmu i poslednji hektar divljine, i pobiju one koje ne umru od gladi, ljudima ce ostati da otimaju iskljucivo od drugih ljudi, a cime ce se oni hraniti – to neka ostane nepoznanica za buducnost.

Lavice su strahovito lojalne, i veze koje postoje medju njima u grupi su kompleksne i duboke. Kao jedina socijalna vrsta macaka, one svojim sestrinskim vezama odrzavaju svoju vrstu, uce jedna od druge, pomazu se, i prenose znanje na potomke. Trauma koju je prezivela gubitkom svoje porodice poremetila je cak i bazicne instinkte ovoj lavici. Ona ne samo sto je prisvojila mladunce, vec je prestala da se hrani i jedino sto zeli je njegova blizina.

Ljudi u selu, skupa sa naucnikom, se dogovaraju sta da urade. Vecinom se zalazu da se umesaju, i nahrane ih, pomognu im nekako. Zlatokosa je principijelna, ona je protiv mesanja u prirodan tok stvari. (Od toga se izuzima njena kosa). Ipak su naucnik i seljaci prevagnuli - sledeceg dana donose komade mesa i bacaju lavici. Ona ih ignorise i povlaci se dalje sa svojim mladuncetom.

Proslo je nekoliko nedelja. Agonija je duga i beskrajno tragicna. Zivot drugih stanovnika africkog predela se odvija nezavisno od ove drame, ali u tih nekoliko desetina kvadratnih metara gde se njihov nemusti ocaj sudara, zrtva je izabrala sebi drugu zrtvu i ubija je svojom potrebom da voli.
Dok njih dvoje umiru pred kamerama sporom smrcu, a osetljivi u publici placu, Britanka i dalje prica istim tempom. Emocije u njenom glasu ne bi zagrejale ni apsolutnu nulu. Pre svake reklame i pocetka sledeceg segmenta, najava je u stilu Vegasa – ukljucite se da vidite sta ce se desiti - ljudi moji, da li je moguce, lavica usvojila lane – drama u savani – L’Oreal Extraordinaire...

Otisli su opet na vodu. Pojavljuje se jedan lav, dobro uhranjen, agilan, jak. Lavica se povlaci i krije, lane ide za njom i pada usput u zbunic. Ona lezi malo dalje i ceka. Vetar duva u pogresnom pravcu. Cuo se mali jauk, i glasno mumlanje zveri, i to je bilo sve. Lavica se vratila malo kasnije, njusila, vrtila u krug i otisla.

Sutradan je opet pocela da lovi.

Tokom te godine prisvojila je jos tri laneta. Jedno je umrlo od gladi, drugo je uspelo da pobegne, trece je nastradalo slicno prvom. Potom je netragom nestala.
19.09.2007. - Pricalica
Jos jedno leto se dovuklo u grad. Bio bi to dobro izlizan pocetak neo-kaubojskog filma, ali cinjenica je da se ovde nista ne vuce. Od svih mogucih asocijacija ta je sasvim promasena. Svi zive, i ja sa njima jer nemam gde drugo, u paranoji oko kratkog leta, koje niti je krace niti puno drugacije od drugih leta umerene klime, i opstenarodna svest je zakacena na postulatu da se leti ne sme gubiti vreme, kratko pa time i vredno, na bilo sta osim uzivanja i zarade.

Ovog leta, ili nekog drugog, ja putujem u krug. Oko Sunca, naravno. U linearnom (s)kretanju kroz zivot, na periferiji elipsoidnog nebeskog tela, koje se pak krece po krugu, ili elipsi oko veceg...i tako dalje, zbunjenost ispunjava prostor i um, i ja se, bez ikakve metafore, osecam kao ulovljena muva. Casa pod kojom se vrtim u krug je dovoljno velika da je u nju stao ovaj grad, i sta se krije van tih kulisa zaista nije narocito bitno ni za ovu pricu, a ni za moj zivot, u globalu.

Scenariji mojih leta su uvek slicni. Po zavrsetku skole moje dete ode kod bake u Otavu, obicno na mesec dana. To vreme ja ispunim malim planovima kratkog dometa, i uglavnom se oslanjam na poriv koji u to doba godine moze da me izvede na ulicu u bilo koje doba dana i da mi ne bude hladno. Svakog leta smislim i odustanem i od planova za manja ili veca putovanja. Kao mrve sa krila, odbacujem dane bez brojanja, i sa njima ponekad i ljude za koje vise nemam mesta, ili nova poznanstva. U stvari za ljude imam sve manje mesta. To pripisujem kao krivicu njima - sve su glomazniji. Nespretni, ponekad i nagaze, priteraju te uza zid tako guzati, natkrile se nad tobom i zaklone pogled na nebo. To sto se ljudi stalno radjaju i nad njihovim brojem svi cupaju kose ne utice mnogo na cinjenicu da spadaju u nekoliko kategorija – kretivce koji svojom anksioznoscu razjedaju sebe i svoje okruzenje, materijaliste koji svojom anksioznoscu razjedaju sebe i svoje okruzenje, spiritualne tipove koji negiraju svoju anksioznost ali svejedno njome razjedaju sebe i svoje okruzenje, i bilo koje druge koji ce, po zakonu slicnih grupa u malom prostoru, rasturiti to malo sto je ostalo neizgrizeno.

Ja grizem svoj komadic, sisem ga, zvacem, i gledam ostale kako se muce sa svojim. Citam o tome u knjigama, gledam u filmovima, slusam u muzici... Sa svima naizmenicno osecam bliskost i odbojnost - univerzalna pa i individualna sreca se ne sastoji u gledanju tudjeg posla vec sopstvenog.

Kako je moj posao cudna rabota, ja se cesto oslanjam na neplanirana skretanja iz svakodnevice. Nekad se sretnem sa prijateljima, nekad ne mogu da ih trpim pa izadjem sama, i kao pas-tragac pazljivo pratim tragove koji ce me odvesti do neceg novog. Savremenih adikcija ima bezbroj i ni jedna ne istupa mnogo iz okvira nezadovoljstva koje im je uzrok. Moje nezadovoljstvo je cesto maskirano kao radoznalost, ili avanturizam. Ja prosto volim da se krecem. Zapocela sam jos kao devojcica, i kad bi bilo pravde na ovom svetu, bila bih sada na nekoj tacki u svom putovanju oko sveta, koje bih mogla da iskoristim i za traganjem za to malo pravde koja lezi negde zakopana. U stvarnosti, to je ne samo besmisleno, vec i potpuno neprivlacno. Prepesaciti globus, i to bez ikakvog cilja osim kretanja bi neizbezno navuklo neku svrhu usput, jednu od onih u vezi samo-pronalazenja. A po to mi se ne ide ni do kuhinje.
Kad bih i ignorisala velicinu recimo Ontarija, ili ravnicarskih provincija, uglavnom nenaseljenih, ne bi bilo moguce to uraditi i sa Bliskim Istokom, kao i sa onim udaljenijim, gde se takve gluposti kaznjavaju kamenom, nozem ili savremenijim orudjima. Moja potreba za kretanjem je u svojoj osnovi alegorijska, i predstavlja testiranje mene same. Jedna od retkih drazi koja me povremeno osvezi je izazov: ‘da li mogu’?

Vazno je istaci da sam vrlo svesna mnogih stvari koje ne mogu. Medju njima visoko stoje materijalno bogatstvo, velika srecna porodica okupljena za dugackim stolom nalik onim iz italijanskih filmova, ili turistickih kataloga, pa dalje, bitno kao i minorno uticanje na promenu sveta na bolje. Ima toga jos. Nasuprot tome, postoje stvari koje mogu ali necu. Sve su to nepromenljivi bedemi mog licnog utvrdjenja i jurisati na njih, bilo spolja ili iznutra, je besciljno. Ja se ipak, i dalje, oko nekih ideja zapitam: ‘da li mogu’?
Posto je ostvarenje najsigurniji, takoreci garantovan, put do srece, iza mog izazova se krije sasvim prizemna zelja izlaska iz tvrdjave u carstvo srece, a kroz mala vrata. Dakle, lukavstvo.

Taj koncept uopste nije nov. Niti je moj. Nebrojeno puta sam se uvalila u neprilike jer sam se zapitala tako nesto na pogresnom mestu, i kod pogresne ideje. Dosta puta sam se provukla za dlaku. Bilans je, rekla bih, sveukupno pozitivan posto i dalje postavljam sebi isto pitanje, samo se sada bavim manjim projektima.

Da li mogu – da izdrzim trodnevni maraton sa jednim mojim prijateljem, tokom koga bi on pricao bez prekida, ali sa puno ponavljanja, svoju zivotnu pricu, i ja bih pisala, pisala, da sve pribelezim. I onda bih tokom sledeca dva meseca prestala sa svim drugim aktivnostima ne bih mnogo ni spavala, i od svega napravila knjigu. Njegovo detinjstvo, brojna familija kojima stalno zaboravljam imena, revolucionarne aktivnosti, ljubav, razocarenje, propadanje... I onda ponovila to isto sa jednom prijateljicom? Ne treba mi nista, osim malo planiranja oko posla i deteta. I puno strpljenja.
Koga bih od njih dvoje smestila u fikciju, a kome samo pozajmila naraciju?

Da li mogu – da sledece godine u julu, kad opet udjemo u leto i Amelie je u Otavi, ja odem u Afriku, kroz jednu od brojnih organizacija za pomoc jadnicima ovog sveta? Radila bih tamo poslove od ucenja dece, do pranja sudova u lokvi prljave vode, obrazovanja lokalnih zena o vaznoj ulozi latexa u seksu i sve ostalo sto zatreba. Ne mora ni da bude Afrika, vazno je samo da nisu u ratu, i vise mi odgovara suva klima. Osim pasosa, vakcina i pedeset formulara i intervjua, verovatno mi ne treba nista drugo.

Da li mogu – da odem u Pariz , sretnem se sa nepoznatom osobom i provedem vikend sa njim? Potreban bi mi bio pasos i oko $2,000. I muskarac izvesnog duha. Mogla bi to da bude i zena, ali bi se izgubila neophodna dramatika.
Kako bih ga nasla? Stavila aukciju na eBay? Svako zainteresovan bi platio 50 centi, i pare otisle u dobrotvorne svrhe – to svi vole. To nije aukcija, ali nema veze. I sta bih rekla?
‘Ja cu biti u Parizu za vikend 13-15. oktobra.
Ako zelite da ucestvujete u jednom malom egzistencijalnom eksperimentu i ne bojite se letenja, pesacenja ili putovanja vozom do Pariza, javite se.
Ako vam je potrebna viza, odnesite ovo pismo u francusku ambasadu, razumece, oni vec decenijama prave slicne filmove.
Planovi ne postoje.
Diskrecija i orden lavljeg srca su zagarantovani – samo da ne padne kisa, ordeni od papira to ne vole.
Ako se javite posle 15. septembra, bice prekasno.’
Najvazniji deo - sve da se niko I ne javi, ili niko zanimljiv, ja bih otisla sama i izvela svoj eksperiment. Ali bih ipak na aerodromu zalepila sebi na grudi veliko nacrtano lavlje srce.

Da li mogu – da kad sledeci put posetim oca provedem vreme sa njim u razgovoru o njegovom detinjstvu i pronadjem u tim pricama nit koja se negde prekinula? Ne zelim price koje su postale legende, ni opsta mesta, cak nemam odredjenu zelju, ali bih volela ono sto je on zapamtio, mesta i ljudi kojima se vraca. On je sve stariji i bice mi zao da sam ih propustila.

Da li mogu – da promenim raspored namestaja u dnevnoj sobi, i pogledam sve iz novog ugla?

Ako se nista ne ostvaruje, nigde ne ide i nista ne proba, cemu tolika vatra u ljudima.
13.06.2007. - Probudjena voda
Kad sam srecna, sto me uvek iznenadi, ja osetim istoriju pod prstima. Skupi se, sazme u to malo prostora, na jagodice mojih prstiju - u sadasnjost. Uvek se nadje na tom istom mestu, kao da cu je izdrobiti u toplo mleko i dodati kasicicu secera u emajlirano lonce. To je bio omiljeni dorucak mog detinjstva, a ja ga se retko setim. Ali gde bi drugo istorija volela da bude
do u sadasnjosti. Raspukla se u sitno zrnevlje po proslostima, gde posetioci dolaze samo da hrane sujete - ljubimce i promene slike na zidu. Zeli da oseti opet slast zivota, i evo je, pretvara se da putuje bez prtljaga.

Kad sam srecna i skupi mi se istorija pod prste, prsne sirina u grudima kao mladost i trijumf mase prospe se ulicama. Uznesenje vecine i Revolucija. Gejzir razbije fontane prethodnih pobednika i vine se visoko iznad svega. To je moja krv - hranjena slatkim mlekom i belim hlebom. Probudjena voda koja miluje svoj dom. Prelije celije i cula, i oni ushiceno cute.

Doci ce vreme kad ce vazduh, vatra i zemlja uci unutra i podeliti me medju sobom, kao sto cine sa liscem u jesen, bolesnim drvecem i slabim zivotinjama, ali to nije danas.

Kad sam srecna, niceg drugog nema do kretanja fluida ispod koze. Zalepi se vasiona spolja i slusa, a unutra... Napetost zivota. Istorija pod prstima. Ushiceni dah u grudima.
13.06.2007. - Uspavanka
'Hush now, don't explain'

Kao neprekidna tiha kisa niz strme ulice
danima, nedeljama teku
ovi stihovi i glas
Ne znam zasto
ovo je iz vremena pre mene
Kad Billie Holiday peva ovu pesmu
nepodnosljiva je
Ali nije ona
Oh Billie!
Trebala si je dati muskarcu
kao ovaj
da ti otpeva
makar jednom

'I'm glad you're back, don't explain'

Glas sa pola veka iskustva
debeo i mekan kao cebe
i uspavanka
tera me da zmurim i zamislim
kako pesmu peva moj otac mojoj majci
ja sam opet devojcica
i prisluskujem

'What is there to gain'

Glas umoran i tezak
Ne razumem tada od cega
Ne smem da zaspim
ne smem da zaspim - sapucem
da ne zaboravim sta joj je rekao

'You know that I love you'

Ovo sam zaboravila
Postojala je velika strast
medju njima jednom
a ja sam ucila o njoj iz knjiga
Niko nije proveravao
mogla su biti i pogresna mesta
Bilo je toga jos zalepljeno na celuloid
znam da su mnogi kopali rupe
i zatrpali sve na sigurnom
Lov na blago u zabavnom parku
a deca jos uvek cekaju istovar ljubavi
sa papirnih brodova
Ako joj je saputao na jastuku dok spava
onda ga ni ona nije cula
Uspavane zene putuju same
U Memfisu
probadaju crne udovice ciodama
i znaju da je sve san
Sta drugo vredi znati

'And what love endures'

Ni tada
nikada
nisam se setila da pitam
kako ce ljubav izdrzati sve ovo

'Hush now, don't explain'

Da je mama sada ovde
zavukle bi se pod cebe
njena mila tisina u sobi
i slusamo zajedno
'Ovo je iz vremena pre tebe'
- sapuce
'Pusti proslost da pojede
svoje greske
i sebe samu
Kako je ovo lepa pesma
Poznata mi je'

'You are my joy and pain'

Ima mesta na krevetu za drugu decu
Neka pridju blize i sve granice
da ih predjemo
Nije jos kasno
ni za dan
ni za san
za budjenje
i povlacenje u noc
Svejedno ce sve uvek biti
i radost i bol

'My life's yours, love'

Shhhh
Laku noc deco

'Don't explain'
13.06.2007. - Kofer i merdevine
Od poslednje selidbe
jedan par merdevina stoji oslonjen o zid
u mojoj spavacoj sobi
kao zaljubljeni par cvrsto spojen
i nemarno sakriven pod mostom uzdisaja
Odmah kraj nogu zalepio se omanji kofer
U simbolici moje sobe
vesele crvene zavese su izaslanici Boga Sunca
'everything's gonna be alright, baby' - klasika
Ja sam prazni kofer
Ne znam sta su merdevine
Udarila sam ih jednog dana
rukavicom
sakom
nogom
rasturila ih
razdvojila
od praznog kofera
Polegnula na krevet
sebe i merdevine
Iz bliza
prave linije i ostri uglovi aluminijuma
svedoce o neunistivosti
I razbijene merdevine znaju vise o trajanju
od svih putovanja jednog kofera
Refleksija mog izlomljenog lika u metalu
mrmlja nesto kroz zube
Sapucem a ne znam sta
Odgovaraju mi merdevine
Ali mi se fundamentalno ne razumemo
Ustajem i oslanjam ih pazljivo o zid
Nije im tu mesto
Ni meni
27.03.2007. - Opera jednog besmislenog cina
'Da li si strastvena?' pitao je Dean
Pogledala sam ga prvo postrance
Smanjio se
rapidno
iznenadno
minijaturan
kao zrno graska
Okrenula sam se ka njemu
pogledala sa visine
u zeleno okruglo lice
i nasmesila se
'Naravno'
okrenula ledja i odbrojala
1-2-3 kasnije
Gotov je
Dovrsen
A nismo cak pricali istim jezikom

Ta mala koreografija nije znacila nista
Subota vece
on se udvara
ja hodam u mojim omiljenim oguljenim cizmama
Bice dobro za njega da me trazi na pogresnim mestima

A za mene?

Otkad znam imala sam jednu strast
Sada imam dve
Obicnim danom
bilo kojim danom
trcim od stolice do stolice
do kauca
i opet do stolice
u potrazi za najboljim mestom
za ritam
i uz njega pravu
rec
Gde je moja muzika!

U medjuvremenu
zivot prolazi
Svaciji pa i moj
Zao mi je
Oh, kako bih volela da mu pomognem!
Ali
postoji dozivljaj stolice
neponovljiv
i ugao iz koga nebo uradi jednu nebesku stvar
i ako ne pozurim
iscurice
iz ovog trenutka
i sa njim iz mene recenica
koja je zgrabila svet u saku
moju
ali bas ceo svet
i ako ne stignem do stolice i povucem nebo
na vreme
proci ce
pro-ci ce
P-R-O-C-I C-E!
Oh, kako ce mi biti zao
Zivota ce uvek biti
Ali takva recenica!
Oh, kako ce mi biti zao...

Vagnerovske suze teku niz moje obraze
za takvim recenicama
I ceo dan je upropasten
Odgurnem stolicu
okrenem se od neba
odricanje od svega je modus vivendi
Strasan
tragican
kraj
jednog pogresnog izbora

Gubitak
je bledo prolece
u grudima zivotinje
koja je prezivela zimu kao bliski dodir smrti
i susrela se iznenada sa neispunjenim obecanjem
Rascupanog krzna
sirokih ociju
zivotinja i ja dozivamo
'Smrti!'
i ne znajuci sta govorimo
ali ako je imalo nalik gubitku proleca
i ritma
sta onda vredi
STA vredi?

Omamljenost ne popusta
Beznadje
Bez-nad(e)-je
dan momak krenuo je da pronadje
moj ritam
misleci da je dugme
i ako ga pronadje
pri-sic-e na svoj kaput
odmah kraj srca
sto god mu to znacilo
neka znaci
stajace mu dobro
ali
bez-nad(e)-je
tesko

To vise lezi Subertu

Gde je moja muzika!
Zahtevaju dve harpije moje duse
koje samo ja mogu da volim
kao i svako podeljen medju strastima
'Ja volim dve zene'
rekao je jednom
je-dan
je-..-ni
zeleni grasak
i ja sam ga zatrpala zemljom
Od tada je od njega narasla visoka trava
Po vlatima bi se neko hrabar mogao popeti
do prvog sprata oblaka
i zapitati tamo dezurnog
zapustenog
usamljenog
dzina
kome je to posao
kao svetionicaru
da li ima smisla popeti se vise

Nema!

Visoki vrisak truba je polegao travu
i glave jedan-dva-tri-cetiri
momka
koji su svi cekali u redu da se popnu
i postave svoja pitanja

Bela svetlost
otvara vrata
i najavljuje da je vreme za rucak
Jos jedna stolica
i sto od starog drveta
javor
mora da je iz evropskih suma
Sir i beli hleb
Samo jos da najave paradu
i poverovacu da sam gladna
Skuvacu caj
i necu vise sesti do veceri
Nijedna stolica nije vredna
Ne mogu vise
Zakasnila sam!

Dean uzima moju ruku da pomogne
Preskacem komad leda na asfaltu
stezem toplu saku
i podizem glavu
Gleda me vedro
i znatizeljno
Uzvracam osmehom
27.03.2007. - Na plazi u ranu jesen
Bila sam na plazi jednom
u ranu jesen i predvecerje
i nasla se u ratu izmedju dve boje
Sa jedne strane rovova naisla je siva
sa druge preteci jedna mutna zuta
Sudar se odigrao u izmaglici nad jezerom
i prvo je pala linija
izmedju neba i vode
Odmah za njom nestala je
ona izmedju peska i vode
Sa njima
(dve tanke odbrambene linije realnosti)
nestao je i svet
Ispred je trebala biti voda
ispod cipela pesak
nebo uvek iznad... - nestao je svet!

Zamenilo ga je jedno debelo Nista
koje se lepilo uz nos
hvatalo za ruke i pritislo me
po grudima kao da se
oduvek znamo

Ni kuda stajem
ni gde cu stici
nisam znala
dal' hodam naopacke
unazad kroz vreme i prostor
ili se kotrljam kao goli kamen
Tu negde mora biti kraj
Udaricu u neprobojni zid
Udaviti se u vodi
Propascu u rupu
Ne vidim sledeci korak
Ne postoji cilj
Nista
Bas nista
Sumrak sveta

Ovo je prilika da poletim
Ili hodam bez nogu
Hodam na rukama bez ruku
Lebdim! Mogla bih da lebdim
Ne - hocu da letim!

I tako sam mahala rukama
trcala u krug
(ili relativno pravom linijom)
na lice se lepila vlaga
ili znoj
od ushicenja sam se mogla upiskiti
ili je to bila voda
nistavilo je postajalo sve tamnije
i negde unutra
ili spolja
odupirao se strah opstem pijanstvu
kao ushicena smizla

Neocekivano
natrcala sam
ili sletela
na grupu tinejdzera
koji su palili vatru
delili joint
i pili pivo iz konzervi
27.03.2007. - Mozda
Stajala je na sredini ulice
zena iz provincije
i stezala nervozno ruku malom decaku

Videlo se po suknji i dzemperu
i cipelama
da joj veliki grad izaziva teskobu
I jos
po nesigurnosti sa kojom se uputila preko
prometne ulice koju niko nije prelazio

Tako mi je upala u oci
Na udaljenosti od dvadeset metara
mozda manje

Bilo je ljudi izmedju nas
Gomila koju je bilo moguce odgurnuti
ili preskociti
Mozda

Stajala sam i gledala je kako
prati saobracaj koji dolazi s desna
Cekali su na levoj strani ulice

Iz daleka
sa drugog semafora i njene leve strane
dolazio je taksi velikom brzinom

Ni jednom se nije okrenula u levo
Nije smela
ili nije umela

Niti je pogledala dole
U belu liniju do koje jos nisu dosli
sigurnu zonu usred podeljene ulice

Taksi je bio udaljen pedeset metara
mozda manje
I ja sam znala

Po njenoj nervozi i nesposobnosti da okrene glavu
Po brzini automobila
Po beloj mrlji neverice na licu vozaca
da se nece prenuti i
pobeci pred onim sto on nosi
I jos
po nemogucoj sporosti kojom se sve odvijalo

Okrenula sam ledja pre nego sto ih je udario

Kolektivni vrisak metala
neverice i soka iz grla svedoka
Svi su potrcali ka njima

Ja sam trcala u suprotnom smeru
Bezala sa mesta zlocina
Ubistvo!
Gomila se sjatila oko zrtava i vozaca taksija

Jedna cipela je dugo padala
i zaustavila se na
beloj liniji

Mozda je bilo nemoguce

Ali nisam ni probala

Stajala sam
kao i ona
zaustavljena slucajem
Posmatrac predstave
Ili saucesnik
Mozda

Oh, kako je jadno i drhtavo bilo njeno telo
Dete koje nije imala kome da ostavi
pripijeno uz nju
A ona nije smela
ili nije umela
da i sama uhvati nekog za ruku
07.03.2007. - Miz
Zivim pod opsadom
Bezvolja i njena olovna garda
levitiraju uspesno pedeset metara iznad zemlje
Dosada cveta kao budj
Koracam sitnim koracima
po parketu svoje baste
preskacem namestaj
i guram ga na nova mesta
Sada je sve kako treba i izlazim u grad
Susret sa prolaznicima osvezava
Pucaju sasuseni cvetovi mikro-flore u uglovima usana
i padaju na ulicu
vec kod prvog osmeha

Cekam na ugovorenom mestu
i podozrivo gledam glasnu grupu tinejdzera
Medju njima
razmaknutih nogu u cizmama do pola listova
stoji Amazonka u beloj trikotazi
zategnutoj preko najsavrsenijih guzova
na sve cetiri strane sveta
Dve perfektno zaobljene polulopte
kao rasecena dinja
Mogla bi da obori svetski rekord u trcanju
ili obori svet
snagom takve simetrije
Ali ona galami kao i njeno drustvo
i jedini razlog za egzibiciju njenog voca
je atletska disciplina seksa

Opisala sam je svom prijatelju par minuta kasnije
Njemu ce takva socnost poboljsati ukus dana
On je profesionalni motivator slabih ljudi
i pokazuje im put do srece
a slep je
Savrsen paradoks
kao sveze ohladjena dinja
To nije paradoks
ali savrsena guzica iz podzemne zeleznice
zasluzuje omaz
uzviseniji od kratkovecne sirove seksualnosti
obicnog dupeta

Svejedno sam lose raspolozena
Izlazim da bih prevarila usamljenost
na par sati
tu kosmicku glad
kojoj svako gaji ekolosku bastu
u cetvrtastim pregradjenim kutijama
prakticnog post-postmodernizma
Imam nepogresiv osecaj da je tako oduvek bilo

U tramvaju
od Yonge-a do McCaul-a
nacrtala sam mu sta me je nerviralo danas
Ljudi
kao i obicno
Lepo je biti napolju
medju svetom
zakljucujem svoju prezentaciju sa uzdahom
Smeje se
toplo i zivotno
i prica o sebi
Slusam ga i zamisljam kako je to putovati svetom
kad si slep
Nepoznati mirisi i nepoznati jezici na znakovima
kraj ulica koje ne vidis
Ni svet ne vidis
ali svejedno putujes
Kad po prvi put iznajmis stan
i prospes caj
Obrises pazljivo pipajuci
i onda ugazis u toplu baru
Presvuces carape i opet obrises
Oko Bathurst-a
jedino sto me sprecava da budem srecna
je navika

Nasli smo se u velikoj sobi sa mekanim jastucima
Puni se ljudima sporo
Ne znam sta oni ovde traze
ja samo premestam svoju mizeriju
Napravila sam joj mesta na koznom kaucu
Devojci pored nije pravo
Gura se i zamahne dugackom kosom povremeno
zapahne nas mesavina parfema i omeksivaca za kosu
Kraj nje sedi njen decko
do njega njegov drug i njegova devojka
Beli se u polumraku fin olovni prah dosade na njima
Lice na lep reljef koji ce u buducnosti
zagledati sa interesovanjem oci gladne gledanja
u nesto drugo osim svoje
svakodnevice
Tri crnke sa leve strane pricaju animirano
a jos je rano
Dve lepe plavuse preko puta
promene temu i izraze lica kad im pridju
jedan muskarac svetle koze
i jedan tamnoputi
Sada se svi smeskaju
naginju jedni ka drugima
bez poverenja
ili interesovanja
i blago ljuljaju
Crnkama niko ne prilazi
glasno se smeju i narucuju drugu turu pica
Velika sala je sada ispunjena
i graja se lomi u struku i ekvilibrira kao break-dancer
nad glavama svetlim i tamnim
Nedostaje mi moj prazan stan

Mozda tako treba, Ivana
sapuce jedan od glasova sa losim ozvucenjem
u unutrasnjem uhu
Navedi jedan jedini razlog zasto bi bilo drugacije
nastavlja
Mobilne mase tela se krecu i sudaraju sa drugim mobilnim masama..
Ne cujem ostatak
Neocekivani udarac ritma mi izbija koncentraciju
izvinjavam se svom unutrasnjem glasu
a drzala sam u ruci jedan dobar razlog
bas za takva glupa pitanja

Zasto ti ovo pricam?
Zato sto sam sat vremena kasnije
sve zaboravila
Nasli smo se na ulici
i ja sam se iznenada setila
programa za decu
koji moja devojcica gleda
'Peep and the Big Wide World'
Opisujem mu karaktere i animaciju
i smejemo se
cicimo od smeha
Iz nasih usta ispadaju zvuci kao vrhunske borbene jedinice
obucene za spasavanje lose napisanih karaktera jos jedne urbane
noci
Guramo se
oslanjamo jedno na drugo
i hladan vazduh se zalece u nas
u otvorena usta i ruke
usi i ispupcene obraze
Niko nece preziveti ovaj rat!
dovikujem mu i vrtim se
vrtim i njega
Oh dear, kako je velicanstveno dobrodusan!
07.03.2007. - Ekspresionizam
Bolnica se zove St.Joseph's
Irski svetac, mozda poljski
Pod zastitom Svetog Josifa sklopite vedje
ili ruke
i prigrlite sebe
svi nesveti
Vozac u tramvaju daje upustva gde da izadjem
U masivnom lavirintu povezanih zgrada
dominira braon cigla iz 50-tih
Huk vetra koji narice
orkestrira ambijent drugog vremena
Jeza se hvata za prste, lice i ulazi ispod kaputa
Imam instrukcije u notesu
ali svejedno u hodu trazim upustva od prolaznika
Stara navika
Volim da gledam u lica stranaca kad podare malu ljubaznost
domacice, ubice, prezaposleni trudbenici svacijih zivota
Vrata na ulazu se otvore automatski
i nalegnu slucajno na moja pluca

Martin je danas imao operaciju
Minorna stvar, objasnio mi je sinoc
i znaci da posle par sati
neko - odrasla osoba - ja
treba da ga odvede kuci
uz uputstva za negu i par recepata za analgetike i laksativ
Kako ce se tamo snaci sa sveze isecenim organizmom
stepenicama, krevetom, odlaskom u kupatilo..
Snaci ce se
Niko ne pretpostavlja da zivi sam
Ni-koga ne zanima

Ulazim u prostor veliki kao sportska hala
U istoriji sportskih hala one odvise cesto sluze za
slaganje ostecenih ljudskih tela na gomile
U sredini montazni zidovi odvajaju prostor za osoblje
Oko njih u sirokom preglednom luku leze pacijenti
svi sa iseklinama na telu
i razlicitim stadijumima mamurluka od anestezije i analgetika
odvojeni teskim gumiranim zavesama
koje kad se navuku ponude malu privatnost - od cega?
Tudjeg bola?
Niko ne gleda ni u koga

Vidim Martina
blede i plave koze
ruke miruju na belom carsavu koji ga pokriva
Kraj njega se vesto vrzma medicinska sestra
u zelenim pantalonama bolnicke uniforme
i kosulji u deset neuskladjenih boja
sa nacrtanim karakterima koji se bece
Kralj Lir
nasminkan kao cir
glumi veselog klovna
Niko ovde nije veseo
Pacijenti leze zatvorenih ociju
Kraj ponekih sede drugi ljudi i gledaju da nista ne vide
Za minorne operacije
svima je na licu smrtno ozbiljan izraz

Martin me sada vidi i upucuje slab osmeh
Donela sam mu kroasan
I jedan sebi
Braon kesa iz pekare se zgrcila
na stolici kao pacov zalutao u asepticnu komoru
Nikome se ovde ne jede
Osim meni
Martin je visok i snazne gradje
Smanjen hirurski precizno
drhtavih prstiju i zbunjenih ociju
izgleda kao starac i dete
Ohrabruje me iscrpljenim osmehom
Drago mu je da me vidi
a meni je drago da ga ne volim vise od ove blage tuge
I bes osecam
a najvise strah
Isekla bih sitno veselu kosulju
rasirila ruke medicinskoj sestri da joj pokazem - ovako
nek' ih privije sve na mesnate grudi
pevusi ruske balade, ili poljske, moze i irske
spusti svakome ruku na celo
Na zbirno sakupljen jad kao prljav ves
mi, posetioci, zasadicemo drvece
Naici ce jednom neka deca ovuda jureci za loptom

Sestra sa zakopcanom kosuljom
proverava poslednji put - mozemo da krenemo
Pomazem mu da ustane
Oblaci se okrenutih ledja
Kroz otvorenu bolnicku haljinu
podrhtava dlakava guzica kao par zgurenih zivotinja
Glas dopire sa prednje strane i kaze da nije stidljiv
Mozda zna u sta gledam
Ili prica o svom strahu
I mom
Pomazem mu sa carapama i patikama
pakujem ostatak stvari i kesu sa kroasanima u ruksak
on seda u stolicu sa tockovima
Guram je do izlaza
Osecam zatezanje misica
i povratak vazduha u pluca
taksi je pred vratima
Napolju je vazduh hladan i svez

Njegova kuca je blizu
Penje se uz stepenice cetvoronoske
U sobi je pripremio sve na dohvat
elektricni kotlic za caj, vodu, osnovne namirnice
i kliznu polugu iznad kreveta uz ciju pomoc
ce ustajati i spustati se u krevet
najtezi i najbolniji poduhvat do sada
Analgetici ga napustaju i bol nadolazi
Ne da mi da pomognem
morace sve sam
Pijemo caj
pojela sam kroasan pazljiva da ne ostavim mrvice
Lezi na krevetu sa naslaganim jastucima i pricamo
Za sve godine prijateljstva prvi put ga cujem
bez cinizma i pirueta
IQ testova i bravura
Kao iznenadni mir posle dugogodisnjeg rata
osetim da ga volim
vise nego ikad pre
ili sto cu u buducnosti
Ovaj trenutak u bednoj sobi
na spratu sumorne kuce
u sporednoj ulici
je najlepsi koji cemo ikada imati

Vec je 6, moram da krenem
Ustao je da me isprati do vrha stepenica
Napolju je vazduh hladan i svez

*

Mesec dana kasnije

Idemo da gledamo film u pola deset ujutro
Ljudi zure na posao i da nije ovako hladno
dekadencija takvog cina bi me inspirisala na nesto bolje od
trenutne mrzovolje sa kojom
gledam tmurno u druge ljude u autobusu i izdvojim medju njima
zenu koju poznajem
Autobus vibrira i giba se kao umorni gorostas
Na stanicama spusti jedno koleno da olaksa uspon i silazak
i iskrivi sve putnike u desno
Kaputi isparavaju parfeme, proslogodisnje snegove
i hemijsko ciscenje
Posle deset stanica izlazim i prekinut razgovor
ostaje da visi nad nepomirljivim svetskim pitanjima
kao galeb koji odbija da sleti na ledeno jezero
Pogledam u decembarsko nebo
istovremeno se probije zrak niskog sunca i obasja
dve ptice u letu rumeno-zlatnim bogatim tonom
Prekrasne su, glorifikovane ptice i bestezinska obmana
njihovog savrsenog sklada
Izgleda tako lako
Verovatno su golubovi
oni isti koji se guraju uz vrata moje terase
oko cijih ivica probija toplota
i oni ostavljaju grumuljice izmeta odmah na pragu
Nestao je zrak sunca i ptice su sada crne

Srecemo se ispred auditorijuma
Studenti sede na niskim sofama sa podignutim nogama
nemarno oslonjenim na sto u sredini
Buducnost pocinje nevaspitanjem a kultura je davno zavrsena
Martin izgleda lose
Smestamo se u zadnji red skoro praznog auditorijuma
Mladi profesor najavljuje nemacki ekspresionizam
i Marlenu Ditrih u 'Plavom andjelu'
Taj film i celu crno-belu kinematografiju
drzi moja majka u ruci kao svezanj karata za voznje u luna-parku
Ne znam da li sam ovaj gledala
ali kao da jesam jer su svi sliveni u film nasih veceri
pred televizorom kad je ona plakala, smejala se ili pevala
ocarana
a ja pod neizbrisivim utiskom ekrana i njenog performansa
upijala iskustva koja ce me
sa dobrim i sa losim
dovesti do ovde

U zadnjem redu sedimo cutke i gledamo okolo
Ispruzeni pogledi nasih ociju pipaju ljude ne stedeci
I nikoga nema zbog koga bih se odrekla ove udobne mizerije
Samo
negde daleko ispred i sa strane
uocim nejasnu liniju jednog profila
Koliko mogucnosti u silaznoj liniji nosa, usana i brade
kojima necu saznati broj
ni oblik
ni-sta

Pocinje projekcija
Nemacka 1930-te kao poslednja stanica buducnosti
Prljava
Siva
(Nije trebalo poverovati hiper-erotizmu Fasbindera)
Marlen Ditrih lici na glamur verziju sebe
jedino u majstorski oblikovanim jagodicama
koje su kasnije privukle americke fotografe
Podseca najvise na posrnulu sluskinju iz bogatije kuce
procvetalu u zvezdu vodvilja
Obucena u dugacke cipkane gace do polovine butina
i golih misica
zavodi zgoljave studente i uhranjenu gospodu
Na dijeti od Sekspira, krompira, kupusa i svinjetine
oni emituju svoje erekcije, emocije i poglede u svet
Ni groteskno sivilo ni muzika od koje preskace srce
ne mogu da stvore dramu od osnovne farse
Sudbina sredovecnog muskarca ciji se libido razmahne
pred 20-godisnjom devojkom i ozeni je da bi ubrzo
propao u pakao nemastine, ponizenja i ludila
moze biti tragicna samo drugim muskarcima
Ne svima
Martin je zaspao
I opet kralj Lir inkognito
kao tuzni klovn
zonglira na vrhu nosa mog nestrpljenja
Golicava patetika - prasnucu u smeh
'Plavi andjeo' je birtija u kojoj golisave devojke vrte guzicama na sceni
pevaju raskalasne pesme i prodaju pivo
Dobra stara racunica zbog koje vlasnik dovodi umetnost
u zabaceni grad na obali Severnog mora
Od tada su jedino filmove ofarbali
Jos samo minut crno-belo-sivog i odgrizla bih sopstveni prst
za kap crvenog

Iz sveznja proslosti zasija odjednom 'Plinska svetlost'
jedan od omiljenih moje majke
Mene je za sva vremena odbio
od nauljenih muskaraca sa urokljivim ocima i izrazenim zaliscima
Zenska prijemcivost na muski seksepil ostaje neizleciv apsurd
Ingrid Bergman je strasno izgubila u mojim ocima tih dana
I Greta Garbo
Nad Anom Karenjinom sam sklopila knjigu i bacila je
Od tezine Tolstoja se moglo izvesti jedno savrseno ubistvo
na primer, nad okorelim modelom romanticne ljubavi

I opet Marlen Ditrih peva na nemelodicnom nemackom
'Falling In Love Again'
i ja prodrmam Martina
'The star was born' kazem mu
U smesnim spilhoznama i sa prestarim glasom
za tek mladu starletu
Marlen je bila moderna zena
Sve vreme filma njoj je dosadno
U njenim ocima nema praznih mesta - sve je vec videla
I ja, i ja!
Sve vreme ovog zivota meni je dosadno

Napolju je vazduh hladan i svez
Martin izgleda lose
Izvlacim se iz zagrljala nestrpljivo
rastajemo se
hodam ka istoku
dobro raspolozena
i pevusim
'Falling in love again
never wanted to..'
07.03.2007. - Parada
Isli smo na rucak
ja i dvoje-troje pesnika
planirali i matine koncert posle toga
Dan kisovit, miran i razliven po asfaltu
Pridruzio nam se cutke jedan covek gole glave
Prisla sam mu i rekla
'Dobar dan, kisovit, miran i razliven po asfaltu'
Koracao je zagledan ispred sebe
Vratila sam se pesnicima i uhvatila ih pod ruku
Naisli smo na barikade
od onih koje policija poredja za parade
ili ulicne nemire
cetvrtaste sa sipkama da se niko ne provuce
i sirokim metalnim kandzama na dnu
blokiraju ulicu

U prazan prostor kao izmedju ovog reda slova
i onog gde sam gore stala, ne veci
kao u ponor
propalo je nesto moje
Otelo mi se
zaletelo i preskocilo barikade
Nisam stigla ni da ispruzim ruku
i oprostim se
Prvo jedno pa jos jedno
Stajala sam i brojala ih kao povorku male dece
Mozda zbog kratkih nogu ili nejakih pluca
svakom se prelomio let negde na sredini
i jedno po jedno nestali su u iznenadnoj magli ulice
Izbrojala sam ih 10 i vise nisam mogla
Pesnici su naslonjeni na barikade
gledali kako padaju
izvukli bele maramice iz dzepova i bacili ih za njima
rasirenih krila sa ispeglanim ivicama
leprsale su pesnicke tuge
Okrenula sam ledja i sela na dan razliven po asfaltu
Prisao je i seo s leve strane
cutljivi covek gole glave
I ja sam cutala
Tamo iza
bezala su od mene moja deca
mozda stigla do drugog kraja neka medju njima
Skupljenih nogu
naslonjena na mokre sipke
nisam imala kud
Pesnici ce otici na rucak
i matine koncert posle toga
u iznosenim cipelama
I progovori covek gole glave:
- Ja zivim tu iza ugla
Svakog dana prolazim ovuda
i vidim nekoga ko izgubi sve sto ima
na ovom mestu ili sledecem
Pridjem im i pitam za malo ljubavi
Neki poskoce kao da nista nije bilo
i otrce nazad odakle su i dosli
Neki podju sa mnom -
Gledala sam ga i trazila nesto
u recima i crtama lica
- To je prica za malu decu -
prosaptala sam sa stravom
- Ne razumes - odgovorio je
- Ne razumes - ponovio je hor pesnika iznad moje glave
Ispravila sam se iznenada
odgurnula pesnike i preskocila barikadu
Dno ulice cvrsto pod nogama
Negde ispred u magli
videla sam kako poskakuju glave dece u trku
cula se graja i policija je zaustavila saobracaj
Potrcala sam i dozivala
sustizala
hvatala ih
jedno po jedno
stavljala u dzepove
na ramena
pod ruke
zavukla ispod kaputa
Prestala je kisa i kroz otvorene prozore
nadvile su se glave na ulicu
Deca iz mojih dzepova, sa ramena i glave
mahala su veselo
i negde ispred cula se muzika
Parada je upravo pocinjala
28.12.2006. - Ispod istog neba
Moja cesta ekskurzija
je da se popnem do neba
kao trcanje uz stepenice
i zdravo drhtanje srca
samo sam ponekad lenja
Udarim glavom
okruni se boja po kosi
plava siva bela
otpada farba
ostar bol u temenu i mali jauk
'Nema izlaza!'
napisem u izvestaju sebi
da ne zaboravim
i onda opet iz pocetka
A buducnost?
Sta te brine o buducnosti?
Znas da
niko nece zapamtiti
tvoje pozutele zube
i licne oglase u novinama koje citas nedeljom
ili kojom brzinom su linije smeha
na obrazima postajale dublje
Buducnost je meko skloniste za mastu
i nadu
i lazi
u jednom uglu mozga
I puno lici na proslost otpozadi
Kao i nebo
izgleda mnogo bolje iz daleka
Stisli smo se pod okriljem gravitacije
i drzimo pod rukom
neko decu
neko racune iz proslosti
pazljivo
korak po korak
ili u brzom trku
iza srednjevekovnih stubova
i jos starijih predrasuda
krijemo se jedni od drugih
Nekad volimo
cesce ne
Neko voli Boga
jer inace ne bi nikoga
Neka bude Bogova
Bez njih bi se mnogi nasli postidjeni

Ne bacaj nista
Jednog dana tvoja kuca
i moja
bice samo ovo sto smo sacuvali
Futurizam od okrajaka
izgrizenih prstiju i
sentimentalnih pakovanja
Zamisli ovako:
Na obali nekoj dalekoj
dok sunce zalazi
i lica obojenog u crveno
reci cu
'Ovde cu ja ziveti'
Godinu-dve
mozda ce trajati duze
I dovuci ce se nebo poslusno
i sve sto uz jednu kucu ide
I jos
Neko
da me drzi za ruku

Ili ovako:
Siva svetlost jednog dana
Svakog dana
sporim korakom
idem na ugao
koji posecujem godinama
Put znam i zatvorenih ociju
ali ih ne zatvaram
iako nema niceg novog
na tom putu
U rukama par kesa
taman dovoljno da sutra
izadjem opet
Jedini razlog
Dovoljan je samo jedan razlog
A pored mene prolaze
ljudi sa kesama
i niko nema slobodnu ruku

Ispod istog neba
ofarbana lica
crvena
siva
plava ili bela
Obicna refleksija
28.12.2006. - Drustveni zivot
Izadjes iz kuce
i udjes u drugu kucu
U njoj su poznati predmeti
samo malo drugacije oblikovani
Tu su i poznati ljudi
I oni malo drugacije oblikovani
To se zove 'drustveni zivot'
U njemu se zna red
za razliku od individualnog
Iz tog razloga
'drustveni zivot' se preporucuje
onima koji ga nemaju
Po jednom takvom redu
pre ili kasnije
muskarci se odvoje od zena
ili zene od muskaraca
Oni pricaju o poslu i politici
one o deci, hrani i farbanju kose
Ako se zena pridruzi grupi muskaraca
bolje je da cuti
jer ona nista ne zna o politici
i njen posao nikog ne zanima
Ako progovori
pogledi muskaraca
vise na njenoj kosi
grudima, usnama ili tako nekoj
anatomski istaknutoj mobilnoj tacki
i uopste je ne cuju
Muskarac se nikada ne pridruzi
zenskoj grupi
u njoj je bar jedna od zena njegova
Muska grupa se cesto smeje
Oni znaju da je 'drustveni zivot'
retka pojava u porodicnom sistemu
kada ce ih neko slusati i razumeti
Prijatelje biraju po slicnosti
Zalivaju sve pivom i viskijem
I zenska grupa se smeje
ali ne tako cesto
One iznesu svoje probleme i znaju
da ce ih neko slusati i razumeti
Zene sa kojima pricaju su zene
muzevljevih prijatelja
Sa slicnim muzevima
zene imaju slicne probleme
Najcesce piju kiselu vodu

Slika 'drustvenog zivota'
je po stilu i tematici
mrtva priroda

Utom se cuje zvono na vratima
i u sliku udje pijana zena
Ustuknu pred njom muskarci
kao greh pred prorocima
zene okrecu glave
prospu se boje
i zadrhti ruka
neopreznog umetnika
Pijana zena je protest u slepoj ulici
i urlik ispod vode
Kad je pijana
zena je reakcionarna napretku
i revolucionarna marama na svakom vratu
na putu do gubilista
Zaradjuje za zivot
nenajavljenim posetama
Kao zaledjeni blokovi suza
nad domacinskom vatrom
ili topli mlaz medju nogama
ona iscuri sa svake slike
U cast pijane zene
preglasne
napadne
seksualno razdrazene
sklone ekscesu
i lomljenju sitnog namestaja
pune samosazaljenja
nepristojne
odurno neprijatne
pogresno obucene
i na pogresnom mestu raskopcane
postojale su jednom bahanalije
Sada postoji 'drustveni zivot'
i skupa poziraju za mrtvu prirodu
slicni muskarci sa slicnim zenama
28.12.2006. - Happy End
Prinzzi-gra'ah zvana Mala i Monty Brogan su se sreli
na silaznoj stazi u Pakao
Ona je ime dobila po jednoj opskurnoj princezi
a on po Montgomery Clift-u
najlepsem muskarcu koji je ikada ziveo
Njihov susret na ulasku u Had
je mozda cudan nesviklom oku
jedna skoro-pa-princeza i jedan lep-k'o-bog-muskarac
bi se sigurno trebali sresti na boljem mestu
Kao ona otvorena celu noc
u svakoj metropoli vrednoj pomena
koja mame letalnom kombinacijom depresije i euforije
Prinzzi-gra'ah i Monty su bili sudjeni jedno drugom
Pred Pakao su dosli nezavisno
svako za sebe
Dramatika ovog susreta je naglasena
cinjenicom da se oni tu nisu nasli dobrovoljno
Pogresnim koracima stigli su na pravo mesto
Ni to nije sve
Mala je stvarna a Monty imaginaran
Ne postoji vec pomenuta princeza iz price kojoj ona slici
i postoje mnogi pravi muskarci po kojima je Monty napisan
ali Prinzzi-gra'ah i Monty su bili preslikani
najvise jedno od drugog
U ogledalu Prinzzi-gra'ah je uvek videla Monty-ja
i svaki put kad je pokusala da pridje blize
i vidi otkud nepoznati muskarac u njenom ogledalu
na isturenim delovima tela ostale bi joj sjajne tackice srebra
On nikada nije izasao iz ogledala
ali gde god da se okrenuo trazio je Malu
ili neku slicnu
Svaka prica u kojoj je imao glavnu ulogu bila je nepotpuna
jer su osim njega svi u prici glumili
Dirljivo je da su se nasli u trenutku
kad su oboje silazili u podzemni svet
Kao i svaki susret dugo cekan
nije doneo radost
samo olaksanje
Uhvatili su se za ruke spontano
Taj dodir izmedju stvarnog i imaginarnog
je uzrokovao iznenadan i intenzivno jak elektricni impuls
od koga se rascvetala pukotina po dodirnoj ravni medju svetovima
Na Malu su pokuljale iluzije
kao gladni rakovi i vasljive ptice strvinari
Narocito je puno bilo ideala
Nalik dzinovskim dominama od debelog brusenog stakla
marsirali su prema njoj, nadirali, na domak padali i lomili pred stopalima
nemocni, istroseni i prazni iznutra
Zasuta srcom Prinzzi-gra'ah je pred takvim pokoljem pocela da vristi
Monty je za to vreme doziveo svoj prvi dodir realnosti
U dvodimenzionalnom svetu jednog nepostojeceg junaka
ostrice odgovornosti, posledica i promasenog zivota
su zaparale tkivo kao plasticnu zavesu za tusiranje
i pokuljala je krv
prava, iz frizidera, cuvana za ovakve prilike
Monty se srusio na kolena i zaridao iz sveg glasa

Vreme se pred Paklom ne zadrzava dugo
i poigravanje velikodusnim gestovima je izlisno
U trenutku kad su se Prinzzi-gra'ah i Montgomery razbili
otvorila su se Vrata
Ispravili su se, ili ono sto je od njih ostalo, i pogledali jedno drugo
jos uvek se drzeci za ruke
prosaptali nesto razumljivo samo njima
jedna posve prihvatljiva princeza i jedan podnosljivo lep bog
iz dva manje-vise (ne)postojeca sveta
i usli unutra

Retki su oni koji bi ih pratili dalje od ove tacke
Da li ce u Paklu ostati zajedno
ili zauvek biti sami
je indiskrecija zanimljiva samo onima koji pricu
nisu procitali kako treba
Sto se mene tice ovo je
happy end
Ova strana je ucitana Jul 4th 2008, 5:30 pm GMT.